● Gramatička obuka hrvatskoga jezika u srednjim školama
Prema nastavnom planu za hrvatski jezik svakako bi čovjek očekivao, da će učenik svršivši četiri razreda ne samo korektno govoriti, nego i korektno pisati, a kad tamo – pogledajte im zadaće! Proučio je imenske i glagolske oblike, proučio je sintaksu, nauku o rečenici, pa piše, kao da o svemu tome nema ni pojma! Može biti te će se ko ovome, što sam kazao, – nasmijati i ironički reći: O, ti si krasan nastavnik, kad tako govoriš. Ja se ne žacam na to odgovoriti: Kad ne bi bilo ovakvih školskih gramatika, uspjeh bi bio bolji.
V. Rožić, Nastavni vjesnik, 1902.
________________
● Osvrt na članak gosp. V. Rožića “Gramatička obuka hrvatskoga jezika u srednjim školama”.
S mislima, što ih je pisac u tom svojem članku razvio, ja se u svemu glavnome potpuno slažem. Nikome ne će biti milije negoli meni, ako ih naša vrhovna školska oblast usvoji te prema njima promijeni školsku osnovu za hrvatski jezik u našim srednjim školama. Jamačno bi to za napredak naše omladine u rečenom predmetu bilo od velike koristi i pomoći. Ne mislim ja to tek sada, pošto je izišao na svijet članak g. V. Rožića, nego ja tako mislim već nekoliko godina, i to na osnovi sopstvenoga iskustva. […] Pri tom svojem poslu u ovijeh 13 godina opazio sam, da naši abiturijenti znadu kako koji, više ili manje natucati koješta iz staroslavenske gramatike i iz književne istorije naroda našega; ali često i prečesto ne znaju ni bolji od njih (a kamo li slabiji!) elementarnijeh stvari iz gramatike današnjih jezika, koje su po današnjoj osnovi imali naučiti i znati u donjoj gimnaziji.
T. Maretić, Nastavni vjesnik, 1902.
________________
● Moje đačke uspomene iz požeške gimnazije (1883–1891)
Naše hrvatske gimnazije imale su u to doba jednu osobinu kojom se – kako sam se kasnije uvjerio u studiju slavistike u Beču – nijesu mogle pohvaliti gimnazije drugih slavenskih naroda Habsburške monarhije: po Jagićevim školskim priručnicima učio se u nas u sedmom razredu staroslavenski jezik, a u vezi s time smo u osmom razredu čuli nešto i o historijskom razvoju glasova i oblika hrvatskoga jezika.
T. Matić, 1961.
________________
● Zapisci iz nepovrata. Kronika pokradene mladosti 1900–1919
Za stjecanje vještine pisanja škola je obično slab provodič, barem za mojega su đakovanja rijetki učitelji hrvatskog jezika znali đače zagrijati za predmet. Hrvatski se učilo po Maretićevoj gramatici kao što se učilo latinsku gramatiku, s prilično istim rezultatom. Nakon svršene srednje škole rijetki su se mogli čestito izražavati pismenim hrvatskim jezikom.
J. Horvat, 1983.
________________
● Loši tragovi naših gimnazija
Za hrvatske zadaće valja reći troje: ne zadovoljavaju ni u sadržajnom ni u stilističkom pogledu ni u pravilnosti jezika. Tim je dakle dokazana savršena nepismenost velikog broja srednjoškolaca. Koliko je tu kriv školski sistem, rad pojedinih profesora i rad nesposobnih apatičnih učenika, teško je utvrditi i nakon duga psihologijskog rada. Nu ova žalosna pojava nameće dužnost svim odgovornim faktorima, da se ozbiljno pozabave ovim pitanjem, jer površnost inteligencije nije ništa drugo nego pakleni stroj, koji razara sve stoljetne i duševne i materijalne tekovine.
I. Dujmušić, Nastavni vjesnik, 1933–1934.
________________
● Narodni jezik i književnost u srednjim školama
Već ovdje [u 5. razredu, tj. 1. gimnazije] treba istaknuti, a to se odnosi i na onu gramatičku građu, koja će se uzimati i u daljim razredima, da se učitelj mora kloniti svakog stručnjačkog predavanja i iznošenja filoloških metoda i lingvističkih načela, jer to nije posao srednje škole. Sva škola s cijelom svojom naučnom građom ima samo tu svrhu, da oblikuje mladenački duh u neku – da tako rečem – glatku, zaokruženu formu na kojoj ne smije biti niti izbočina niti brazgotina […]. U tom slučaju suvišno je svako akademiziranje i filologiziranje. “Ne od filologije već od filologa da nam se osloboditi”, veli jednom zgodom pedagog Fr. Drtina.
V. Petz, Nastavni vjesnik, 1923.
________________
● Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za I. razred srednjih i njima sličnih škola
Ova je gramatika metodička. U njoj je po mogućnosti dosljedno provedena induktivna metoda. To znači: učenik treba, mora i smije da uči gramatiku samo na primjerima. Nastavnikovo obučavanje i učenikovo učenje polazi uvijek od primjera.
Do gramatičkog sistema neka učenik dolazi svojim opažanjem i svojim zaključivanjem. Ne valja djecu i u materinskom jeziku mučiti gramatičkom sistematikom, to jest najprije glasovima (koji sami za sebe ne znače djetetu u jeziku ništa), onda tek oblicima, pa sintaksom, tvorbom riječi, pravopisom.
S. Musulin, 1928.
________________
Jezik nije okamenina. On nije skup pravila. Nije, dakle, gramatika. Jezik je djelovanje, činjenje, stvaranje.
S. Ljubunčić, Materinski jezik u našim narodnim školama, 1933.
________________
● Nekoliko opažanja o nastavi hrvatskosrpskog jezika u osnovnim školama
Nema nikakve sumnje o tome da je nastava jezika i pravopisa autonoman predmet kao i svaki drugi i da treba da se izvodi u najužoj povezanosti s književnim tekstom. Ona ima svoj sadržaj, svoje metode i svoj cilj, a rezultate može da dade samo onda ako nije u podređenom nego u ravnopravnom odnosu prema drugim predmetima, pa i prema književnosti. Ta je nastava vrlo složena, različita i naporna, spaja misaone, osjećajne, funkcionalne i estetske momente, pa traži od predavača ne samo dobra stručnjaka nego i cjelovitu ličnost. Treba predavati jezik, a to znači i izražaj i sadržaj, a ne smije se pri tom pasti u formalističko gramatiziranje. Predajući jezik treba razvijati učenikovu sposobnost mišljenja i izražavanja, usmeno i pismeno, a to je neobično važan rad za razvoj cjelovite ličnosti svakog odgajanika. Zanemarujući nastavu materinskoga jezika zanemarujemo jednu od najvažnijih nastavnih aktivnosti. Nemojte misliti da pretjerujem kad kažem da se preko dobre nastave materinskoga jezika postaje i dobar fizičar i dobar kemičar i dobar povjesničar, a ne samo možda dobar literat.
Lj. Jonke, Književni jezik u teoriji i praksi, 1965.