● Franje Petračića Hrvatska čitanka
Naučna osnova za gimnazije (a tako i za ostale srednje škole) od 30. kolovoza 1886. br. 9454 propisuje izrijekom: Od V. razreda počevši dužni su učenici baviti se kod kuće čitanjem najznamenitijih proizvoda književnosti hrvatske i srpske. U V. i VI. razredu treba da je učenik što savjesnije pročitao najznamenitije iz tradicionalne književnosti: Vukove Narodne pjesme knjigu II. i Vukove Narodne pripovijetke. Poreda toga neka bi savjetovao učitelj učenicima V. razreda, da čitaju: Botićeve epske pjesme, Markovićeva “Kohana i Vlastu” i “Iz mladih dana”, Šenoine epske pjesme i historijske pripovijesti, Jurkovićeve pripovijesti, Milićevićeve “Zimnje večeri” (Mažuranićev se ep “Smrt Smail-age Čengijića” u školi svestrano tumači i razlaže); učenicima VI. razreda, da čitaju ponajbolje proizvode novije hrvatske dramatske poezije, n. pr. Demetrovu “Teutu”, Markovićeva “Karla Dračkog”, Bogovićeva “Matiju Gubca” i dr. U VII: razredu treba da je učenik što savjesnije pročitao Gundulićeva “Osmana”, Palmotićeva “Pavlimira”, Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i Reljkovićeva “Satira”; u VIII. razredu djela kojeg znamenitijeg hrvatskoga i srpskoga pisca iz najnovijega doba, n. pr. Vraza, Preradovića, Njeguša, Jovanovića, Radičevića.
Predajući evo već punih devet godina u višim razredima gimnazije uvjerio sam se, da se ova osnova marljivim radom učiteljevim u školi dade do u tančine provesti, dapače i raširiti. Prikladnih izdanja za školu od pojedinih pisaca imade […]. Zato držim da je sasvim suvišno u novom izdanju [Petračićeve] čitanke donositi ulomke iz ovih djela, a pogotovu im iznositi sadržaj, dok je svaki učenik dužan i obavezan dati račun, da je sva ova djela proučio. Bilo bi doista žalosno, a i sramotno, da svršeni učenik srednje škole ne poznaje tako odličan, a još uvijek tako malen broj djela svoje knjige.
I. Šarić, Nastavni vjesnik, 1903.
________________
● Beletristično štivo u srednjoj školi
Valjda nitko kao baš nastavnici današnjih srednjih škola ne opaža tako neposredno postojano umno i moralno propadanje školske omladine. Otrovana poratna psihoza zahvatila je obitelji i stalno se očituje na mladeži takovih obitelji, kojih nam djeca dolaze u srednju školu. […] Svi prijedlozi o reformi škole idu za tim, da unesu u našu školu što više i jačih moralnih vrednota. Škola ne smije da bude “tek racionalističko gomilanje znanja, nego mora da postane preporađanje čovjeka na duhovno držanje”. […]
Ovom shvaćanju podvrgnut će se i čitanje beletrističkog štiva u srednjoj školi, jer nema sumnje, da čitanje beletrističkih tekstova vidljivo djeluje na mladež. Što je Jörgensen rekao za žensku mladež, vrijedi i za mušku: djevojka je takva, kakovu knjigu čita. Valja samo točnije pogledati dječake i djevojčice od trinaeste godine dalje, kad ostavljaju pučke pripovijesti, omladinsku knjigu, pa posežu za djelima Zabavne, Moderne biblioteke i drugih novijih naklada. Iz očiju, iz ponašanja, iz znanja u školi može da se zaključi, kakva sve čuvstva pokreću mladom dušom. A da nam je istom zaviriti u nutrinu! Čita se mnogo, kriomice pod satom u školi, kod kuće za stolom, u postelji, vani na šetnji, što više, i za vrijeme jela. Dakako, ponajviše i gotovo isključivo beletrističko štivo. “Moje družice rado čitaju romane” priznaje 75% učenica na pitanje: što učenice rado čitaju? (Ispr. Dr. Drag. Kniewald, Katol. djevojkama, str. 105). Velika je rijetkost, da se nađe đak, koji bi čitao povijesno djelo, ozbiljan putopis, prirodoznanstveni časopis ili koju vjersko-filozofsku ili literarnu reviju. Tko je pročitao (progutao) najviše knjiga ili se dovinuo da izvjesnog broja stranica u jednom satu, taj je junak razreda! A kad se upozorava: odviše je, produbite znanje paralelno i u ostalim predmetima, čuje se uvijek stereotipni odgovor: prof. iz hrv. jezika to traži. I nesmislena i pogubna igra nastavlja se iz razreda u razred. Danas čita đaštvo i odviše beletristično štivo. Čita se naglo, bez vođe, izbora i ukusa. Zato takovo čitanje postaje razorno i za literarnu kulturu kao i za odgoj karaktera. U tom je tragika.
I. Blažević, Nastavni vjesnik, 1924.
________________
● Čitanka hrvatskoga ili srpskoga jezika za I. razred srednjih i njima sličnih škola
Selten kommt etwas Besseres nach.
Naše školske knjige gornje zagrebačke redakcije gotovo bez iznimke zaslužuju gornji motto, jer je vrlo površna kritika, koja ih propušta u škole na štetu starih prokušanih školskih knjiga i napretka mladeži. Tu je bolnu konstataciju s pravednim gnjevom prvi odlučno bacio u našu javnost direktor B. Vrhovac u članku “Kriza naše srednje škole”, koji je godine 1928. objelodanio u “Политици” dne 26. studenog, i to ovim riječima: “Spominjemo usput da u poslednje vreme dobivamo i takve udžbenike koji, sem formalnih i metodičnih imaju i stvarnih pogrešaka, plod žurbe sa pogledom na što skoriji dobitak”. Da je pak ovu čitanku sastavio sam Vladimir Nazor, onda bih na njega uperio riječi velikoga pjesnika Horacija, “Ne sutor ultra crepidam!” Mirko Divković u svom “Latinsko-hrvatskom rječniku” od god. 1900. nije ove poslovice preveo doslovno, nego joj je dodao sličnu hrvatsku: “Drž’ se, pope, svoje crkve!” Prema tome bi se mogla i za pjesnika Nazora promijeniti hrvatska poslovica, da izađe: “Drž’ se, pjesniče, svoje vile!”
J. Dujmušić, Nastavni vjesnik, 1931–1932.
________________
● Loši tragovi naših gimnazija
Posebno poglavlje valja odrediti o utjecaju lektire na odgoj naše mladeži. Poznato je da u nas gotovo nema nikakve lektire za našu školsku mladež, nego da se redovito čita ono, što naši pisci napišu ili prevedu, bez ikakva obzira na godine i spol čitalačke publike. Zato već naš đaci I. i II. razreda u lektiri nailaze na nekažnjivo razvaljivanje obitelji, kad čitaju naše narodne pjesme. […] Tako lektira već od I. razreda gimnazije budi u djetetu životinjske nagone i odgaja ih antisocijalno, da se što savršenije izgrade u duhu poslovice: “Homo homini lupus” (Čovjek je čovjeku vuk). U ta se dva glavna smjera (putenost i materijalizam) nižu bezbrojni primjeri iz domaće i strane književnosti sve do konca VIII. razreda. Stoga uginu prirođene klice etike pod pritiskom nemorala, što ga đak na zapovijed škole mora u se usisati, da dokaže, da se je upoznao s domaćom i stranom književnošću. Ako još dodamo utjecaj kazališta, kina, raznih slika po izlozima, razne novinske izvještaje o svim vrstama seksualnog i drugog nemorala, lako ćemo shvatiti, zašto vrlo velika većina srednjoškolaca u svojoj duši nosi rukovet nagona na zlo. Zato na žalost i nesreću ljudskoga roda nalazimo među najgorim kriminalnim tipovima ili ljude sa srednjoškolskom naobrazbom ili dapače s visokim školama, kako nam to svjedoče i ove dvije suvremene afere: Staviski u Francuskoj i Husein Kadić kod nas. Za destruktivno djelovanje kojekakve lektire možemo navesti primjer, što ga je na sebi pred sudskim forumom demonstrirao pustolov Vladimir Novak; on je prema jednom zagrebačkom dnevniku od 10. 1. 1934. izjavio ovo: “Uništile su me ove knjige (a prije je spomenuo detektivske romane, osobito one od Sherlocka Holmesa) i kina. Kažem to zato, da bi se pazilo na drugu djecu, da ne bi pala na ovaj stepen, na kojem se ja nalazim.”
J. Dujmušić, Nastavni vjesnik, 1933–1934.
________________
● Prilog metodici književnosti u srednjoj školi: uživljavanje u dramu i analiza Hasanaginice
Prikazivanje književnosti treba da vodi u sadašnjost, i to obrađivanjem najnovijih pisaca, jer najviše djeluje na mladež riječ, slika i pjesma njihova vremena. Poznato nam je iz školske prakse, da se učenici teško zagrijavaju za knjige iz prošlosti, pa, ako i čitaju, onda možemo uzeti kao njihovu lektiru tek onu književnost od ilirizma pa dalje prema današnjoj književnosti.
J. Demarin, Nastavni vjesnik, 1941–1942.